123 Street Avenue, City Town, 99999

(123) 555-6789

email@address.com

 

You can set your address, phone number, email and site description in the settings tab.
Link to read me page with more information.

Vikot's river of random thoughts

Kako zaposliti najbolje ljude i rast tvrtke ubaciti u svjetlosnu brzinu?

Viktor Marohnic

Neki mudri ljudi kažu da je broj jedan posao CEO-a tvrtke zapošljavanje, a neki drugi pametni savjetuju da sve što CEO treba napraviti je naći ljude pametnije od sebe i pustiti ih da rade. Iz svog primjera mogu reći da je ta strategija radila poprilično dobro za mene. Uvijek sam se trudio privući najbolje ljude iz industrije u naše tvrtke, i to je svaki put za nas značio skok na novi nivo. Kad smo pokrenuli Pet minuta prije osam godina bili smo samo nas dvojica, a danas se bližimo brojci od stotinjak zaposlenih. Naravno da postoje mnoge uspješnije tvrtke u Hrvatskoj i u nekoj globalnoj perspektivi to i nije nešto spektakularno, ali za nas koji nismo imali nikakvu ideju gdje ćemo završiti i kako ćemo si uopće zaraditi za plaće, a na kraju smo uspjeli imati iz godine u godinu kontinuiran rast i u doba krize zapošljavati, ovo je nešto s čim smo više nego zadovoljni.

Htio sam ovdje napisati malo više detalja o stvari za koju mislim da je bila ključna za rast, a to je zapošljavanje ključnih ljudi. Osim toga bih na primjeru ljudi koje smo zaposlili nakon što smo prodali dio Pet minuta Real Networksu početkom ove godine, pokazao kako i dalje planiramo investirati u ključne ljude i kako ćemo dalje graditi posao na tom principu.

Pitanje je, kako smo kao mala i prema hrvatskim standardima, vrlo nesigurna tvrtka, svejedno uspijevali privući ljude koji su radili u, na prvi pogled, većim i uspješnijim firmama i iza sebe već imali dobru karijeru? Koji su to bili trikovi, ako se to uopće može tako nazvati?

U prvih nekoliko godina u Pet minuta smo uglavnom zapošljavali odlične developere, a prvo pravo pojačanje bio je Luka Abrus iz Microsofta, kojeg smo doveli da bude novi CEO Pet minuta, ne bismo li mi mogli Shoutemu posvetiti 100% svoga vremena. Moja filozofija prilikom pokretanja te potrage bila je: “Dovesti ćemo najboljeg čovjeka za taj posao, pa makar se on zvao Ivica Mudrinić”. Ivicu na kraju nismo pitali da dođe raditi kod nas, no samo zato što nismo mislili da je najbolji fit. Tražili smo nekog malo više gladnog uspjeha i željnog dokazivanja, pa smo otišli pričati s Lukom koji je u to doba bio jedna od zvijezda Microsofta i poznat u IT krugovima.

Bez obzira što smo bili tvrtka od svega nekoliko ljudi u početku, te tek 20-ak u trenutku kad je Luka došao, uvijek je to bila slična priča i strategija. Kao prvi korak, treba razumjeti kako ljudi razmišljaju oko svojih karijera. Naime, većina takvih ljudi, a posebno je to naglašeno u Hrvatskoj, radi u tvrtkama koje su dosegle svoj plafon i oni nemaju gdje više napredovati. Vrlo vjerovatno se i dosađuju na svojim poslovima, prisiljeni su raditi na hrvatskom tržištu s domaćim klijentima koristeći deset godina stare tehnologije, dok se po svijetu u isto vrijeme događaju prave revolucije u primjerice social networkingu i mobilnim tehnologijama. Bez obzira što imaju siguran i dobro plaćen posao, ono što mala tvrtka koja se bavi modernim stvarima može ponuditi je vrlo često za njih neodoljivo. Ovo su za nas ključne stvari:

  1. Komunicirali smo jasno svoju ambiciju. Mi kao vlasnici i voditelji firme jasno komuniciramo svoje planove i veliku želju da tvrtka i dalje raste i bude mjesto u kojem će ljudi moći razvijati svoje karijere još dugo vremena. Dosadašnji uspjeh nam ne služi za hvalu, nego samo nam daje sigurnost da možemo ostvariti još 100 puta više. To pokazujemo i kroz prilično banalne stvari, ali ljudima vrlo vidljive kao što su npr. da ne vozimo skupe aute ili ulažemo u nekretnine, vec sav novac koji zaradimo ulažemo u rast firme i u ljude.

  2. Pazili smo na svoju reputaciju. Nemamo nikakvih loših repova iza sebe. Niti jedan neplaćeni račun, nesiplaćenu plaću ili katastrofalan projekt s kojim klijent nije bio zadovoljan. Prema svima smo uvijek bili iznimno fer, i to se uvijek zna u ovako maloj zajednici.

  3. Dajemo do znanja da cijenimo rad i kulturu. Očekujemo puno i nije kod nas lako, ali nagrađujemo dobar rad. Plaće su kod nas iznad prosjeka, a to se također zna i o tome priča.

  4. Pristojni smo i normalni. Ovo možda zvuči kao nešto što se podrazumijeva, ali mi smo uvijek jako pazili na naš odnos prema zaposlenicima i prema ljudima s kojima radimo, a to očekujemo i od svih ljudi koji kod nas rade. Apsolutno svakog zaposlenika koji radi kod nas smo intervjuirali ili ja ili Luka osobno i ako nešto ne bi štimalo ili bismo vidjeli da se ne uklapa u kulturu firme, onda ga bez obzira na znanje ili reference ne bismo zaposlili.

Ono što je bitno je da se bez obzira koliko smo bili mali, nismo se bojali prići i razgovarati s ljudima za koje bi možda da na prvu pomislili da nikad ne bi radili kod nas. Ideja je bila da ako mislimo da nam određena osoba može pomoći da ubrzamo rast firme onda smo s njima i razgovarali o tome. Ono što će se dogodilo, je da ako smo im dobro objasnili dugoročnu perspektivu i došli pred njih s dobrom karmom je da su uglavnom uvijek pristali pridružiti se timu. Također računali smo na to da, iako su prema van izgledali super zadovoljni svojim poslom, zapravo maštali o nečem dinamičnijem i zabavnijem i da im možda pristupamo u pravom trenutku.

Partnerski odnosi u firmi

Da se razumijemo, dobri ljudi ne dolaze jeftino, najboljim ljudima ćete morati ponuditi jako dobre uvjete, a ponekad i udio u firmi. Dosta ljudi razmišlja kratkoročno i štedi na plaćama ili se boje dati udjele u firmi, no za nas je računica uvijek bila prilično jasna. Moji udjeli u firmi su možda nekad bili veći, ali nakon svakog novog pojačanja se vrijednost mog udjela još povećala i danas je višestruko vrijednija nego ikad prije.

Ono jedino na što danas malo više pazimo je da se ipak ne treba zaljećemo s dijeljenjem udjela odmah - takvu sam grešku napravio nekoliko puta u startu i naučio se na pogreškama. Danas radimo malo pametnije dogovore koji uključuju tzv. “vesting” period, gdje novi partner/zaposlenik udio/povišicu dobiva ovisno o svojim rezultatima. Ako je uspio ostvariti ciljeve kroz nekoliko godina onda će doći na željeni udio i svi su sretni, a ako nije onda nismo ništa izgubili. Udio se obično vesta jednom godišnje prema postotku od ostvarenog cilja. Luka je npr. morao u tri godine utrostručiti prihode firme ne bi li ostvario svoj ravnopravni udio u u Pet minuta. Također u prvih godinu dana ne vestamo ništa ili jako malo tako da se imate prilike izvući iz problema ako smo u njega slučajno upali. Takva struktura je fer prema svima i ljudi koji vjeruju da mogu napraviti doprinos će uglavnom na to pristati jer imaju jasno definirane ciljeve i povrat koji dobiju ako ih ostvare.

Danas je s obzirom na reputaciju, za nas priča što se tiče privlačenja dobrih ljudi u firmu malo povoljnija, no međutim to samo koristimo za dovođenje još boljih ljudi nego ikad prije, što se vidi prema pojačanjima koja smo doveli u zadnjih par mjeseci.

Ana Petrović - Human resources

Ovo nam je dugo bila boljka u firmi. Jednostavno nismo više mogli sami odrađivati sve što je potrebno za zapošljavanje najboljih ljudi. Od promocije tvrtke u zajednici, headhuntinga, pa do provođenja nekih procesa u firmi s kojima ćemo osigurati da su svi zadovoljni, maksimalno motivirani i razmišljaju svaki dan o tome kako ovu tvrtku mogu učiniti još uspješnijom.

Ana je došla iz hrvatske podružnice Adidasa, a kao kontra ponudu je imala posao u Munchenu kao jedan od glavnih HR managera. Pristala je raditi kod nas jer smo potpuno zasjenili tu ponudu prezentiranjem naših ciljeva i planova za daljnji rast.

Tin Kadoić - Creative Director

Ovo je pozicija za koju smo doslovce tri godine pokušavali naći pravog čovjeka. Iako imamo jako dobar dizajn tim, falio nam je talentirani dizajner koji je u isto vrijeme ekstrovertiran, voli prezentirati svoje radove i odličan manager. Tin se savršeno uklopio u tu sliku. Pregovori su trajali nekoliko mjeseci, s obzirom da je Tin bio suvlasnik Brloga, agencije dijelom u vlasništvu prestižne agencije Bruketa&Žinić, ali to nas svejedno nije pokolebalo i naravno, uspjeli smo. Tinov posao je da Five agenciju predstavlja u New Yorku i da od trenutno malog ureda stvori jednu od vodećih design i development agencija za mobilne aplikacije.

Jeffrey Treichel - VP of Business Development at Shoutem

viktor_clanak_images_jeff.jpg

Jeffrey je osnivač Kolektive, prvog i dugo vremena najuspješnijeg sajta za grupnu kupnju. Za Kolektivu je osigurao deset milijuna eura investicija, u jednom trenutku Kolektiva je radila 90% svih internet plaćanja u Hrvatskoj i može se reći da je pokrenuo internet eCommerce u Hrvatskoj sa nule na nivo na kojem je danas i otvorio put mnogima iza sebe. Bili su vodeći sajt u pet zemalja u regiji i na kraju se se prodali većoj grupaciji. Ono što nam je u Shoutemu falilo od početka je čovjek s iskustvom u marketingu i salesu, a Jeffrey je u tom području igrač svjetskog ranga. U Shoutemu će se baviti dogovaranjem ključnih distribucijskih ugovora, voditi će sales tim i razvijati marketing strategiju.

Zvonimir Vanjak

Sa Zvonimirom smo pričali prvi put još prije dvije godine, ali nismo sve do sada imali pravu poziciju za njega. Od nedavno nam je krenuo jedan novi projekt na kojem će raditi 20-tak ljudi i Zvonimir je bio idealan kandidat za poziciju voditelja tog tima. On je karijeru počeo na FER-u kao asistent i predavač, a dosad je radio u Telegri gdje je vodio poveći development tim. Dosta je poznat u tehnološkoj zajednici s obzirom da je odškolovao par generacija FER-ovaca i stekao zavidnu reputaciju.

Osim toga ne bi bilo pošteno ne spomenuti i svih ostalih 20-tak ljudi koje smo zaposlili u 2014-oj i koji su nam se pridružili u Pet minuta i Shoutemu, jer su to sve redom vrhunski inženjeri i dizajneri koji zajedno sa ovim ljudima u menadžmentu čine dobru bazu za daljnji razvoj. Do kraja godine ćemo sve skupa brojati skoro stotinjak ljudi, a s ovakvim vodstvom nemam straha od neuspjeha. Kao što sam naslov kaže najviše zasluga za dosadašnji rast i dobru atmosferu u firmi pripisujem ključnim ljudima koje smo konstantno dovodili u zadnjih par godina i koji su gradili kulturu, a od ovih novih pojačanja očekujemo da će nas u idućih nekoliko godina u najgorem slučaju dovesti na nivo od minimalno 3-5 puta većih prihoda, a u najboljem i preko 10 puta većim prihodima.

Još par zaključaka za kraj:

  1. Bez straha. Naučio sam da se ne trebam bojati pitati bilo koga da dođe raditi kod kod nas. Da sam se nekad davno bojao prići jednoj prekrasnoj djevojci na tulumu u studentskom domu na Savi, danas ne bi imao tako lijepu i dobru ženu kao što imam :). Nikad ne bih znao što propuštam. Život je prekratak za bojati se probati...

  2. Zajedno smo jači! Nisam se nikad ustručavao dovesti partnere u firmu i to se pokazalo kao dobro, ali danas to malo pametnije odradim.

  3. Naša želja za uspjehom je magnet za ljude. Kao što rekoh, svi ljudi koji rade kod nas imaju velike ambicije. Nitko još ne razmišlja o tome da se povuče na primjer na svoju jedrilicu ili vikendicu i odmara. Nasuprot tome mi radimo dan i noć na rastu tvrtke i stvaranju još boljih uvjeta za rad za sve naše ljude.


Evo zašto je Apple kupio Beats

Viktor Marohnic

S obzirom da je Pet Minuta ekipa prilično angažirana na Rhapsody projektu, a streaming glazbe je jedna od tema koje okupira pažnju svjetske tehnološke scene, Apple akvizicija Beatsa mi je privukla malo više pažnje, pa evo u nastavku moj komentar.

Dosta ljudi kad pomisli na Beats, misli na slušalice, no međutim slušalice nisu glavni razlog zašto je Apple kupio Beats. Ako ste gledali Code conference s Eddy Cue (SVP, Apple) i Jimmy Iovine (CEO, Beats Music), onda ste čuli ove po njima glavne razloge i to ovim redom:  ljudi i talent, slušalice, te na kraju tek Beats Music, odnosno streaming glazbe.

Nikome tko malo bolje pozna industriju to ne zvuči previše uvjerljivo :). Iz intervjua se vidi da se Apple i Beats ljudi poznaju već jako dugo i da je glavni razlog talent onda bi se akvizicija dogodila već odavno. Slušalica bolje kvalitete na tržištu ima i na pretek, a iskreno Beats slušalice osim za hip-hop nabrijan basom, zvuče prilično loše.

Dakle nije talent, nije hardver, nego ono što ostaje je Beats Music. Pa ne budi mi lijeno, napravio sam mali research, poigrao se s Beats Musicom tjedan dana, pročitao nešto članaka i donio par zaključaka.

Streaming je in, downloadi su out 

Kao prvo, već dugo je svima jasno da nitko više ne želi downloadati stvari, nego imati pristup 20+ milijuna pjesama u bilo kojem trenutku, bilo gdje, te jednostavno streamati glazbu preko interneta. 

Za razliku od tog koncepta, Apple iTunes se prvenstveno zasniva na kupnji pojedine stvari ili albuma i downloadu na vaš uređaj s kojeg onda slušate glazbu. Taj model je funkcionirao dobro u vrijeme dok su data paketi bili skupi, pa ste skinuli glazbu kod kuće preko wifi-a i tako štedili na podatkovnom prometu. Danas to više nije slučaj i streaming je totalno prihvatljiv, a Apple tu malo kaska za konkurencijom.

iTunes Radio koji ja pokrenut prošle godine kao alternativa, Pandori, Spotifyu, Rdiou i Rhapsodyu, i uspio je uhvatiti dio tržišta iako je to vjerovatno daleko od Appleovih apetita. Iako neki podaci kažu da Apple ima čak 8% tržišta upitno je koliko je tih korisnika aktivno svaki dan, a koliko ih slučajno naleti na iTunes Radio s obzirom da ga Apple prilično jako promovira kroz iTunes i ostale kanale.

Marketshare streaming servisa prema provedenoj anketi

Marketshare streaming servisa prema provedenoj anketi

Zašto baš Beats Music?

Navodno Beats Music ima samo 110.000 pretplatnika, što je jako malo, no korisnička baza dosta brzo raste, a ima i nekoliko vrlo zanimljivih prednosti nad konkurencijom.

  1. Cool brand koji je bliži mlađoj generaciji
  2. Deal s AT&Tom koji ga promovira svojoj poprilično velikoj bazi korisnika.
  3. Ljudski uređivane playliste i sadržaj, to je ono što ih definitivno najviše razlikuje od konkurencije.
  4. Nakon deala sa Appleom, aktivacija Bets Music servisa će biti samo jedan klik daleko za 800 milijuna Apple korisnika koji već imaju svoje kreditne kartice pospremljene u iTunesima.

Odabrane playliste prema mom glazbenom ukusu.

Ljudski dodir je ono što Beats Music čini najzanimljivijim

Dakle već kod prvog pokretanja aplikacije se vidi da Beats ima dosta drugačiji pristup od konkurencije. Na početku vam postavlja nekoliko pitanja s kojima pokušava utvrditi vaš glazbeni ukus, te vam na vašem home screenu odmah prezentira odabrane playliste za slušanje.

 

Sentence feature mi na fora način olakšava odabir playliste.

Sentence

Sentence je također prilično fora, gdje kroz sastavljanje jednostavne rečenice definirate svoj “mood”, pa vam Beats Music prema tome odabire jednu od playlista.

 

Playliste glazbenih kritičara, časopisa i glazbenika su vrhunske!

Playliste i mixtapeovi

Sve playliste na Beats Music su kreirane od strane njihovih urednika, glazbenih kritičara, te čak i samih glazbenika. Količina tih lista je prilično velika. Moram priznati da se razlika u slušanju tih playlista i Spotify radija stvarno osjeti. Na Spotify radiju imam osjećaj da je svaka treća pjesma upala nekako bezveze i preko reda, pa je cijeli doživljaj nekako sličan kao da slušaš lošeg DJ-a. Dobar je kao pozadina za posao, ali za koncentrirano slušanje ipak više preferiram slušanje albuma.
Best Music playliste su za razliku od Spotify Radio puno više usklađene te mi čak i otkrivaju puno više nove zanimljive glazbe. Cijelo iskustvo je puno sličnije onome kad smo davno nekad kupovali, kreirali i poklanjali curama mixtapeove s pažljivo odabranim stvarima, po pažljivo složenom redoslijedu.

Vidjeti ćemo još hoće li Beats Music vratiti Apple u poziciju lidera među glazbenim servisima ili ne. Rekao bih da šansa postoji, no problem je da koliko god da je Beats brand privlačan mlađoj generaciji, toliko je i odbojan starijoj zbog “precijenjenih slušalica osrednje kvalitete” i jake identifikacije s hip-hop generacijom.


Republika Hrvatska uložila je 1.7 milijuna kuna u informatičku tvrtku, a ono što se potom dogodilo sve je šokiralo.

Viktor Marohnic

BICRO, poslovno inovacijska agencija Republike Hrvatske, koja je, kao što će se kasnije pokazati - očito nečijom greškom, osnovana oko 2007. godine, već je godinu dana kasnije investirala 1.7 milijuna kuna u projekt ShoutEm. Toj investiciji tad se pridružio i vlasnik projekta, tvrtka Pet minuta, s 0.8 milijuna kuna vlastitog kapitala. I sve do nedavno Viktor Marohnić i Luka Abrus, vlasnici spomenutih tvrtki, ne bi znali što se u međuvremenu dogodilo da im pred oči nisu došle začuđujuće velike brojke na netom isprintanom komadu papira.

Brojke iz tog izvještaja sablaznile su okupljene i pokazale su da su tvrtke Pet minuta i Dovikivati (ShoutEm) u samo pet godina od investicije uplatile 14.6 milijuna kuna direktno u državni proračun Republike Hrvatske. Za svaku kunu investicije, tvrtke su tako  kroz direktne poreze, doprinose i parafiskalne namete uplatile čak 8.4 kuna u proračun. Time je ostvaren, kako to u stručnim krugovima vole reći, ROI od 8.4 puta.

No međutim to nije sve - u svom bezumnom naumu, zasipavali su novcem državni proračun i kroz još nekoliko kanala i dodatno, hladni kao led, usporavali pad ekonomije i tako onemogućavali vladajuće u namjeri da u potpunosti istrijebe poduzetnike. Naime, obje tvrtke su u pet godina ostvarile preko 50 milijuna kuna prihoda, od čega je veći dio (oko 36 milijuna kuna) potrošen na plaće zaposlenika. Oni su, navodi se u istraživanju, ničim izazvani taj novac većinom ponovo potrošili u Hrvatskoj na stanarine, hranu, benzin i slične neizbježne troškove. Dakle, na svaku 1 kunu BICRO-ve investicije, dodatno je 21 kuna indirektno kroz potrošnju opet dobrim dijelom završila u RH.

Reporteri Nove TV upitali su naše sugrađane za mišljenje.

“Te su brojke izmišljene od strane zagovornika startapa. Gdje je pravi rad, tko će stvarati dugoročne vrijednosti? Nitko se u ovoj zemlji ne bavi građenjem prave industrije. Zašto se sad taj višak, ako uopće i postoji, ne iskoristi na izgradnju transformatora ili farbanje tunela? Sve je to opet bačeno u vjetar.”, kaže vlasnik autopraone gdje Luka rijetko pere auto.

“Još ne vjerujem, uvijek sam mislila da je dobar mladić i da će naći pošten posao kao i svi drugi. Doduše, trebala sam znati, često je šutio, ni na kavu nikad nije sjeo s nama, samo je trčao po brdima. Sad već danima pijem tablete i još sam u šoku. Tko bi rekao, ne mogu vjerovati da se takve stvari događaju u mojem susjedstvu.”, kaže Viktorova susjeda Milica.

Usprkos tome što su inicijalnu ideju potpuno promijenili nekoliko puta, tvrtke su uplaćivale sve više novaca u proračun.

Iako su vlasnici tvrtke činili sve ne bi li projekt propao, nisu u tome uspjeli. Promijenili su ideju i smjer projekta nekoliko puta pravdajući se Lean Startup metodologijom. U svojem trošenju nisu stali samo u Hrvatskoj, uzeli su i dodatnu investiciju od slovenskog VC fonda, uvjereni da će to dotući i ovako već nestabilan projekt. Povrh svega, jedan je vlasnik preselio u Ameriku gdje je nekoliko godina trošio novac po luksuznim motelima i hostelima obilazeći konferencije, plaćajući vrtoglavo skupe kotizacije. Doznajemo da je i na nekoliko uspio ući besplatno, izmišljajući pred organizatorima laži da želi predstaviti svoj projekt kroz natjecanja, štand ili networking. 

Ne bi li spriječili ovakve šokove Hrvati su odlučili ugasiti BICRO

Na svu sreću, nekolicina ljudi iz sjene sagledali su širu sliku i na vrijeme uočili problem. Tako je, saznajemo, BICRO-u već prije nekoliko godina ukinut skoro svaki oblik financiranja. Za tako nešto je trebao iznimno velik napor s obzirom da se njihovi programi zapravo većinom financiraju iz Europske banke za obnovu i razvoj, a ne iz proračuna Republike Hrvatske. Dotični vizionari su se, bez obzira na prepreke i prekovremeni posao na kojeg su ih natjerale već spomenute tvrtke, uspjeli pobrinuti da BICRO ne dobije niti kune. Dodatno, odlučili su ga polako gasiti i koačno 2014te pripojiti HAMAG-u, koji novac dijeli uniformno svima, dok god svoju prijavu napišu određenom veličinom fonta na točno određenom broju stranica. Ta metoda je pažljivo osmišljena ne bi li se ovakvi nepoželjni ispadi ponavljali u najmanjoj mogućoj mjeri.
Nove tvrtke su tako primorane tražiti financiranje izvan Hrvatske, prilikom čega najčešće prebacuju središte poslovanja u Sloveniju ili Ameriku, te je na taj način sigurno da skoro ništa neće biti vraćeno u državni proračun.

Tko će odgovarati za duševne boli?

Iako smo navikli da ovakve stvari obično prođu nekažnjeno, ovdje to ipak nije slučaj. Jedna dobra vijest je da su ljudi koji su vodili BICRO i doveli do pozitivnog ROI-a redom smijenjeni i marginalizirani, a BICRO je pripojen HAMAG-u. 

No dobro, stavimo šalu nastranu na stranu.

BICRO i program RAZUM su u vrijeme dok su se još investirali neki novci u pametne ideje vodili Ivo Friganović i Dalibor Marjanović, i tako nam omogućili da poguramo malo brže svoj biznis koji smo pokrenuli bez ikakvog kapitala i zaleđa.  

Damir Sabol i Vedran Pražen su kao evaluatori pozitivno ocjenili naš projekt i dali mu zeleno svjetlo, iako smo tada bili još mladi i neiskusni. Tom prilikom je Damir izrekao rečenicu koju neću lako zaboraviti, a koja mi je tada dodatno povisila ionako već visok puls: “Nisam baš previše siguran u tu ideju, ali dečkima treba dati taj novac jer će sigurno nešto dobro s njim napraviti.”

Kolike prilike propuštamo danas? Koliko dobrih ideja ostaje neprepoznato i koliko mladih i neiskusnih osnivača tvrtki moraju svoju priliku potražiti u SAD-u? 

Ovo što smo napravili nije puno, ali nije ni malo, i svakako je dobar pokazatelj da se hrabre investicije mogu višestruko isplatiti i dugoročno učiniti razliku. Izvještaj koji je spomenut na početku teksta je priredila, tko drugi nego nevjerojatna Tajana Barančić. Evo, samo za vaše oči, taj čudnovati komadić papira :)






iBeacon - novo poglavlje u mobilnim tehnologijama

Viktor Marohnic

Novi iOS update, prije nekih dva tjedna, donio je neke novosti u vezi Appleove nove i već dugo najavljivane tehnologije zvane iBeacon. Novosti su da iPhone može u pozadini skenirati sve iBeacon uređaje u okolici bez da je i jedna aplikacija otvorena, a također omogućuje vašem iPhoneu da i sam postane iBeacon odašiljač, što otvara hrpu novih mogućnosti i pretvara vas u živi hodajući iBeacon. 

Što je i kako radi iBeacon?
iBeacon tehnologija ima potencijal da poprilično unaprijedi i promijeni način na koji koristimo mobilne telefone danas, ali prije toga evo ukratko objašnjenje kako stvar radi.
iBeacon koristi Bluetooth Low Energy (BLE) tehnoogiju koja troši jako malo energije i omogućava odašiljaču da sa malom baterijom ili solarnom ćelijom funkcionira jako dugo vremena, a sa strane mobilnog uređaja troši jako malo baterije za razliku od GPS-a ili standardnog Bluetootha.
BLE također podržava i prijenos male količine podataka, nije baš moguće konzumirati video preko BLE-a, ali za prenos podatka o lokaciji, kreditnoj kartici ili slično, radi savršeno.

Dolje na slici je Estimote iBeacon uređaj koji se prodaje po cijeni od $99 za tri komada i radi dvije godine sa jednom baterijom.
 

Transient

iPhone može prepoznati signal iz iBeacon uređaja i svrstati ga u tri ranga udaljenosti: far (50 feet), near (2-3 feet) i immediate (2 inches).

 

Transient

Death to NFC, long live iBeacon
Dosta ljudi misli da je iBeacon Appleov odgovor na NFC, ali ta tehnologija je u odnosu na NFC, zapravo superiorna. Osim toga Apple nikad nije gradio NFC čipove u svoje mobitele, što je vjerovatno i najveći razlog zašto se NFC nije proširio u masovnu upotrebu.

Još neke prednosti iBeacona su:

  • Puno veći domet (do 70m)
  • prijenos podataka, 
  • nepotreban dodatni NFC čip, iBeacon koristi bluetooth koji je već ugrađen u većinu mobitela,
  • iPhone ga podržava, a
  • radi i na Androidu (već postooje third party SDKovi).

 

Dosadašnji progres
iBeacon je prvi put najavljen u ljeto 2013, ali tek je nedavno tehnologija postala dostupna developerima. MLB (Major League Baseball) je trenutno u procesu instaliranja iBeacon uređaja na skoro sve svoje stadione, Macys ga isprobava u nekim od svojih trgovina, a uskoro će biti instaliran i u sve Apple Store-ove.

Budućnost

Instalacija iBeacon uređaja na veliki broj lokacija je zapravo jako jeftina. Nekome poput Konzuma bi investicija u opremanje svih svojih trgovina sa iBeacon uređajima bila skoro pa zanemariva. Konzum trenutno ima oko 700 trgovina i recimo da je potrebno u prosjeku 10 iBeacona za svaku, tu govorimo o investiciji od cca milijun kuna. Ako se uzme u obzir povećanje prometa ostvareno kroz real-time promocije u trgovinama, puno lakši loyalty tracking i sveopći porast korištenja smartphonea u široj populacijii, mislim da bi to moglo vrlo brzo biti isplativo. 
U SAD se predviđa da će već do kraja 2014 preko 30.000 trgovina imati instaliran iBeacon.


Trenutno kad se priča o iBeaconu svi uglavnom misle o reklamama, kuponima i slično. No međutim, evo par stvari koje bi se mogle već u skorije vrijeme realizirati pomoću ove tehnologije.

1. Bezkontaktno mobilno plaćanje
Zamislite da uđete u trgovinu, pokupite stvari koje vam trebaju poskenirate sa svojim iPhoneom sve što ste kupili i samo izađete van. Ja to već redovno radim u Apple store-u. 

Ovo je vjerovatno najuzbudljivije područje primjene, s obzirom koliko su popularne tzv. Touchless Payment / Mobile Wallet aplikacije poput Ubera, Covera ili Starbucks apps koji im trenutno generira čak 10% ukupnih prihoda.

Ovdje je i malo više detalja o Appleovom patentu o tzv. Touchless Payments.

Transient

2. Promet

Prometni znakovi bi mogli biti opremljeni sa iBeaconima i davati vam informacije i savjete vezane za vaš put u stvarnom vremenu. Google Maps to već radi jako dobro, a sa iBeaconom bi vam informacija o eventualnim problemima na vašoj ruti mogla biti isporućena direktno na vaš mobitel, baš kad vam treba.

3. Indoor navigacija
iBeacon bi vas mogao navigirati između polica velkih trgovina i olakšati vam snalaženje. Zamislite da nema više potrebe za pitati tetu u trgovini gdje što stoji.

4. Realtime Foursquare
Uključivanjem iBeacon-a na vašem uređaju bi mogli postati vidljivi vašim prijateljima u svakom trenutku. Prilikom dolaska na koncert ili izlaska na špicu na kavu, vaš iPhone bi vam mogao pokazati svim vašim prijateljima da ste stigli, bez potrebe da se "učekiravate", a također bi instantno postali nevidljivi jednom kad napustite lokaciju.

 

Pet minuta već radi na mobilnom projektu za jedan od najvećih glazbenih klubova u Londonu, a koji uključuje iBeacon tehnologiju. Više detalja ćete saznati kad ga lansiramo.

U međuvremenu me zanimaju vaše ideje za iBeacon projekte. Sigurno ima nešto čega se ja nisam sjetio ili već pročitao :)


Responsive svašta nešto, a mobile web i dalje pada dok aplikacije rastu

Viktor Marohnic

apps_dominate_hires-resized-600_0.jpg

Već mi nekoliko tjedana ovaj post stoji u TODO listi i tek sam ga se sada konačno dohvatio. Nekako je nezapaženo u našim medijima (LOL) prošla vijest da je Flurry izbacio novi godišnji report o statistikama korištenja aplikacija na mobitelima povodom, kako oni to zovu, šest godina "mobilne revolucije". Komentirali su to i Chris Dixon i Fred Wilson u svojim blog postovima pa pročitajte i njihovo gledište ako vam se da.

A evo ovdje, ukratko, o čemu se radi i zašto je to važno znati za sve nas koji kruh zarađujemo baveći se već godinama mobilnim problemima, te njima pripadajućim rješenjima.

  • Vrijeme provedeno u mobilnim aplikacijama raste i dalje u odnosu na vrijeme provedeno na mobile webu, te je sada 86% mobilne aplikacije prema 14% mobile web.
  • Bez obzira na sav hype oko responsive dizajna koji je očito sad prošao svoj "peak of inflated expectations" i dalje nemamo niti jedan mobilni web sajt koji bi po user experiencu bio blizu bilo kojoj od boljih mobilnih aplikacija.
  • eMarketer za 2014. predviđa rast zarade od oglasa u mobilnim aplikacijama 75%, a predviđaju i da će se do kraja 2017. više novaca za oglašavanje trošiti u mobinim aplikacijama nego na webu.
  • Većina buđeta za razvoj u svim iole pametnijim firmama, odlazi u app development, dok mobile web development, dobija pare na kapaljku. To je vjerojatno i još jedan od razloga zašto je mobile web UX tako loš.
  • Pitajte bilo koju firmu da li im je vrijedniji app download ili unique user i odgovor će u 100% slučajeva biti app download.

Još malo više detalja ovdje:

Pogled iz mog kuta na gore navedene činjenice:

  • Iako bi svijet profitirao od većeg mobile web usagea i otvorenih platformi to se neće dogoditi u tako skorije vrijeme.
  • I dalje mislim da se za mobile web može napraviti dobra stvar ali samo ako se arhitektura postavi kao da se radi aplikacija. Dobar primjer je USAToday website. Na žalost za tako nešto vam trebaju jako dobri mobile app developeri koji znaju pisati client side Javascript aplikacije, a ne web developeri koji svoje mobile web stranice poslužuju sa servera kao da su zaglavili u dvadesetom stoljeću.
  • Za nas koji smo još na početku mobilne revolucije tamo negdje 2008., bacili sve što smo imali i znali na razvoj mobilnih aplikacije, ovo su odlične vijesti. Potražnja za aplikacijama i mobile developerima nikad nije bila veća, to je nova zlatna groznica. A kad čujete što sve planiramo napraviti do kraja godine po tom pitanju curit će vam sline ;).
  • Ako još uvijek nemate mobilnu aplikaciju za svoj biznis onda ste fakat u banani.

 

Birds flying high you know how I feel
Sun in the sky you know how I feel
Breeze driftin' on by you know how I feel
It's a new dawn
It's a new day
It's a new life
For me
And I'm feeling good, yeah

:)


Dvadesetogodišnji plan za oporavak Hrvatske

Viktor Marohnic

Provedoh skoro tri tjedna u Zagrebu pa mi je bilo teško kao što to inače radim, izolirati se od dnevnih, političko-gospodarstvenih zbivanja u Hrvatskoj. Uz ovu nevjerovatno lošu vlast i najgori mogući rating HDZ-a i SDP-a, čovjek pomisli da je prava prilika aktivirati se i pomoći napraviti promjene. Sve više čujem o tome oko sebe, ljudi se angažiraju politički, nove stranke niču kao gljive itd., ali ne, kakva zabluda! 

Treba znati da apsolutno nikakve pozitivne promjene neće doći sa strane politike.

Naime, ono s čime se mi ovdje borimo je nešto puno veće, Nenad Bakić to naziva “nerazumijevanje društvene stvarnosti kolosalnih razmjera”. U Hrvatskoj su ljudi znanjem toliko strašno zaostali za razvijenim svijetom da je to stvarno kolosalnih razmjera. Od političara, novinara, lokalnih vlasti, pa do generalne populacije koja osim što je neobrazovana, nažalost je sposobna razmišljati jedino na negativan način, potpuno se posvetila pesimizmu, te pronalaženju milijun razloga zašto se nešto ne može napraviti.
Niti jedan čovjek koji iole ima znanja koje bi mu omogućilo da nešto napravi, nema nikakve šanse. U Hrvatskoj prolaze glasni i bahati (Sanader, Linić), “cool buntovnici” bez ikakvog znanja (Milanović, Holy) ili likovi mafijaškog izgleda i govora (Karamarko, Bandić). Jučer se u komentarima na moj FB post gdje sam rekao da mi je Ljubo Jurčić dobar i vrlo pametan, javila čitava hrpa ljudi i objasnila mi kako je on zapravo nesposoban i nema nikakve šanse. I što je najgore vjerovatno su u pravu, Ljubine šanse su nikakve. Ne zato što nije pametan ili sposoban, nego iz razloga da bi netko poput njega promijenio stvari, mora dobiti većinu na izborima i kreirati vladu potpuno sam bez koaliranja sa ucjenivačkim manjinskim strankama, a to će se dogoditi nikada. Ljubo nema ništa od gore navedenih karakteristika, one je miran, pristojan, obrazovan, a rulja će mu bez problema naći milijun razloga zašto ne bi bio dobar premijer.

No, na sreću u Hrvatskoj se događa nešto što je svima ispod radara, a ima potencijal da promijeni stvari. Svakodnevno nastaju neke vrste "Oaze blagostanja" koje ubrzano rastu i koje malo po malo mijenjaju mentalni sklop prosječnog Hrvata.

Oaze su male tvrtke koje rade nezamislivo pametne i hrabre stvari, ljudi u tim tvrtkama su pozitivni, veseli, nasmješeni, dobronamjerni, načitani, naputovani. Ljudi u tim tvrtkama umjesto da utonu u letargiju svaki dan razbijaju glavu s tim kako poboljšati stvari, kako rasti i kako napraviti što bolji posao, oni dolaze na posao rano ujutro i ostaju do kasno u noć i uživaju u tome. Ja ih mogu nabrojati već popriličan broj, a naše tvrtke Pet Minuta i ShoutEm su naravno jedne od tih pozitivnih primjera. Kad se iz New Yorka vratim u Zagreb, koliko god to čudno zvučalo, ja zapravo uopće ne osjetim nikakvu promjenu, oko mene je pozitiva, nevjerovatne energija i volja da se stvari još više poprave i poboljšaju, svaki pojedini čovjek u našoj firmi je nevjerovatno obrazovan i pametan, dio je kolektiva i trudi se svaki dan dati što veći doprinos. Taj stav i način razmišljanja je Amerika u malom. Ja si osobno ne mogu zamisliti bolji svijet od naših malih oaza u kojima živimo i radimo.
A ono što je najbolje, je da funkcioniramo po svim pravilima toliko kod nas omraženog kapitalističkog društva. Vrlo često je teško, ponekad i surovo, ali u isto vrijeme nevjerovatno izazovno i vrlo fer. Kad kažem fer mislim na sportski fair play na tržištu. Na tržištu, onaj tko napravi dobar posao, skuplja plodove, a onaj tko se zajebava i zgubidani, gladuje. To je svima kod nas jasno, ali bez obzira na sve to ništa nas ne može pokolebati u našim naporima da napravimo nešto veliko, shvaćamo to kao izazov.

Dakle, kakav je dvadesetogodišnji plan ili bi bar trebao biti? 
Plan bi trebao biti svim onim luzerima, hejterima i neradnicima, koji misle da se ne može ili da se ne treba ništa mijenjati, pokazati suprotno. Jednog dana kada ih sa svih strana okruže ljudi koji imaju genijalne poslove, žive visokim standardom i na sve strane odišu srećom, onda će shvatiti da moraju re-evaluirati svoj sustav vrijednosti, slušati će vas kad im kažete za koga trebaju glasati, gdje se zaposliti i što raditi ne bi li sebi i svojoj djeci osigurali bolji život. Odjednom ćemo imati moć i utjecaj koji nam treba ne bi li mijenjali stvari.
Po mojoj vrlo gruboj procijeni “od oka” ako radimo jako puno trebat će nam od deset do dvadeset godina da dođemo do nivoa gdje dovoljan broj ljudi živi dobro i služi kao primjer drugima u tolikoj mjeri da to počinje utjecati na sustav vrijednosti ostatka ekipe oko nas.

Stvari se već događaju, efekt je već prisutan, nepoznati ljudi pored mene na kavama pričaju kako im je životni san raditi u Pet Minuta, drugi otvaraju urede u Americi i kažu da smo im mi otvorili oči i pokazali da je to moguće i kako se to radi. Na drugim frontovima se otvaraju mikro pivovare, mali OPG-ovi rade najbolje sokove na tržištu i ne boje se konkurencije, informatičke tvrtke rastu kao blesave, tako da FER uskoro neće moći proizvesti ni blizu dovoljno inženjera koji nam trebaju. A svaka ta nova pivovara, novi OPG ili IT startup će za sobom pokrenuti još deset takvih nakupina luđaka od kojih će neki uspjeti big time i svi će pričati samo o njima.

Zato drugovi poduzetnici i svi oni koji to žele biti ili raditi u privatnim firmama, držite se, borite se, ne dajte se pokolebati, zaboravite političare i hejtere oko vas, nitko od njih vam neće pomoći, vi ste ti koji polako ali sigurno mijenjaju stvari!

 


Investicija u djecu je najbolja investicija

Viktor Marohnic

Pričam tako neki dan sa jednim svojim prijateljem oko štednje, očuvanja vrijednosti novca i investicija. Većina ljudi kod nas, jedva spajaju kraj s krajem te eventualno uspiju odvojiti nešto sitno za neki oblik štednje. Tako se i naša rasprava vodila oko toga, kako taj novac najbolje investirati.

Opcije su nebrojene, a obično ljudi o njima razmišljaju ovim redom: nekretnine, stambena i oročena štednja, životno osiguranje, fondovi, dionice, itd. Za školovanje djece uglavnom se ne štedi jer je ono besplatno pa nitko o tome ni ne razmišlja previše.

Naši prioriteti su nekako drugačiji:

Na prvom mjestu je investicija u posao koji donosi prihode i omogućava nam da radimo ono što volimo i uživamo u životu.

Odmah iza toga je investicija u našu djecu.
O ostalim stvarima ne znam baš puno, a jednom sam čuo jednu pametnu da čovjek treba ulagati svoj novac u ono što jako dobro razumije pa se toga nekako i držim. Nekretnine i štednju smatram vrlo neisplativim investicijama, pa to i izbjegavam. 

E sad, zašto baš u djecu?

Treba se upitati, što čini razliku između mladog čovjeka koji zarađuje recimo 10 ili 12 ili 15 tisuća kuna u nekoj firmi ili ima svoju firmu i može si od toga bez problema, potpuno samostalno osigurati pristojan život te čovjeka koji je nezaposlen ili radi za prosječnu plaću od 4-5 tisuća kuna, a nakon što plati stanarinu i hranu ne ostane ništa, pa tata i mama moraju cijeli život uskakati i financijski pomagati.

Razlika između to tvoje ljudi je izvana uglavnom jako mala. Netko bi pomislio da su zapravo sasvim isti. No međutim, što se karijere tiče, nijanse će presuditi, ovaj drugi će imati malo više znanja, biti će malo komunikativniji na razgovoru za posao, imati malo više životnog iskustva, a sve će to skupa u današnjim vremenima dok je posla malo i konkurencija velika, rezultirati prilično velikom razlikom kad se gleda uspješnost u poslovnom životu.

Pa tako nekako, vođen time, vjerujem da je isplativije investirati novac na kojekakve tečajeve, škole, putovanja, sportske kampove, ako je moguće i školovanje u inozemstvu, nego štedjeti novac i čuvati ga u banci ne bi li djeci jednog dana kupili stan ili auto. Mi planiramo taj novac koji bi eventualno uštedili do njihove 24-25te godine, u tom istom razdoblju kompletno potrošiti na edukaciju jer vjerujemo da dijete koje je samostalno, obrazovano i susrelo se sa različitim ugodnim i neugodnim životnim situacijama, ima veće šanse da ranije postane neovisno o nama i samo sebi stvori okruženje za vrlo ugodan život. A sa razlikom novaca, za koji se nadam da nećemo pod svoje stare dane morati trošiti na krpanje kućnog budžeta svoje djece, ćemo si priuštiti ugodan život pod stare dane :).

To je moja strategija investiranja, a ako mi se plan ostvari, sa 60+ svijet će biti moj i samo moj :).


Teške stvari o teškim stvarima. Osvrt na najnoviji poslovni bestseller Bena Horowitza.

Viktor Marohnic

Ako vas zanima kako je to (blago rečeno), vaditi iz govana firmu od 400 ljudi koja ima još mjesec dana života, imati voditelja prodaje koji kaže da će ljudima sprašiti metak u čelo ako ne ostvare svoje kvartalne ciljeve, prodati 99% biznisa u bescjenje i onda od onih 1% napraviti firmu koja vrijedi preko milijardu dolara, te općenito shvatiti zašto je biti na tržištu sa svojim proizvodom slično ratnom stanju gdje ljudi, zaposlenici, investitori i prijatelji stradaju nemilice pod kišom meteka vaše konkurencije, onda je ovo knjiga za vas.

Ben Horowitz je u početku možda bio poznatiji kao partner Marcu Andreessenu prvo u Netscapeu i trenutno u gigantskom VC fondu teškom nekoliko milijardi dolara i fokusiranom na investicije u tech startupe svih veličina, s exitima poput Groupona, Instagrama, Skypea i Zynge. Ali u zadnje vrijeme Ben ima jedan od najboljih blogova u industriji, preko kojeg je izbildao svoj osobni brend, postao vrlo popularan, te možda čak po popularnosti i nadmašio samog Andreessena.

Ben je poznat po tome da piše o stvarima o kojima dosta ljudi ne priča puno. Priča o bankrotima, smjenjenim CEO-ima, ljudima koji su radili za njega i završili u zatvoru zbog financijskih prijevara itd, itd. Dosta tih tekstova sa bloga je uobličio u knjigu po naslovom “The hard thing about hard things: Building a business when there are no easy answers”, koja je već neka dva-tri tjedna dostupna na Amazonu.

Knjiga se uglavnom fokusira na Benovo iskustvo u njegovoj tvrtki Opsware, koja je proživjela prilično ludi život, od najpoželjnijeg mjesta za rad, stotina milijuna dolara investicija, vrlo izglednog bankrota, pa do uskrsnuća i prodaje za 1.6 milijardi dolara HP-u 2007. godine.
Knjiga je prepuna sočnih detalja iz Benovog osobnog života, poput priča kako je nakon dot.com crasha i šansama za novu investiciju ravnim nuli, tjednima ne spavajući, išao na sastanke s investitorima u zombie stanju, uz enormni stres koji je proživljavao zbog činjenice da bi u roku od par tjedana mogao izgubiti cijelu firmu i sve ljude koje je zaposlio.

Jedan od meni boljih ulomaka je zapravo mail komunikacija između njega i Marc Andreessena, u kojoj se lijepo vidi što ti ljudi su sve proživljavali u svojim karijerama.

To: Marc Andreessen 
Cc: Mike Homer 
From: Ben Horowitz 
Subject : Launch 
I guess we’re not going to wait until the 5th to launch the strategy. 
— Ben 

Within fifteen minutes, I received the following reply. 

To: Ben Horowitz 
Cc: Mike Homer, Jim Barksdale (CEO), Jim Clark (Chairman) 
From: Marc Andreessen
Subject: Re: Launch 
Apparently you do not understand how serious the situation is. We are getting killed killed killed out there. Our current product is radically worse than the competition. We’ve had nothing to say for months. As a result, we’ve lost over $ 3B in market capitalization. We are now in danger of losing the entire company and it’s all server product management’s fault. Next time do the fucking interview yourself. 
Fuck you,
Marc

U knjizi mi se također jako sviđa ta Benova konstantna usporedba poslovnih (ne)prilika s ratovanjem i ratovima. Tako nekako i ja oduvijek razmišljam. Smatram da se u moderno vrijeme ratovi između država umjesto puškama na bojištu vode na ekonomskom frontu i da one zemlje koje uspiju razviti jaču industriju to koriste za “porobljavanje” slabijih zemalja. To vrlo dobro možete pratiti i trenutno u Hrvatskoj, čija je industrija trenutno totalno u banani, te radi toga nema apsolutno nikakav utjecaj niti moć u svijetu, a jače zemlje te slabosti koriste da preuzmu potpuno vlasništvo nad svime što imamo i diktiraju uvijete i standard kojim živimo.

Tvrtke su nove vojske, a ljudi koji rade u tim tvrtkama su vojnici na bojištima. Raditi u tvrtki koja se bori i konkurira na tržištu nije lako, ali je užasno važno i o tim ljudima, što direktno što indirektno, ovisi sudbina svih ostalih.

Anyway, knjiga je odlična i baš bih volio čuti što ćete reći kad je pročitate. 

Uživajte i do čitanja... :)


Besplatni Jack Daniel's!

Viktor Marohnic

U ponedjeljak kod nas u uredu poslije 18:00 vas čekaju dvije boce Jack Daniel'sa plus još nešto sitono cuge :).

Svi ste pozvani, samo komentar dolje ostavite.

jack_daniels1.jpg

Čovječanstvu treba inverzni Groupon!

Viktor Marohnic

groupon-1.png

Od prvog dana kako sam vidio Groupon, razmišljam o tome kako je to zapravo potpuno krivi model. Biznis koji spušta cijenu 50%, 60% ili 90%, mene automatski odbija. Kroz glavu mi prolaze misli poput, zar su stvarno toliko loši da nitko ne želi doći tamo i platiti punu cijenu ili su u naboljem slučaju sasvim prosječni, pa "word of mouth" ne radi posao sam za sebe. Osim toga, dosta me brine koliko će vlasnici biti motivirani da pruže dobru uslugu ako znaju da plaćam samo 10% cijene. 

I tako nekako sam počeo razmišljati o tome da vjerovanto postoji tržište za servis koji bi bio potpuno suprotan, nešto kao inverzan Groupon koji bi biznisima omogućio da svoju uslugu naplaćuju po cijeni kojoj žele, a u isto vrijeme usrećio i korisnike.

Dakle, za razliku od 90% popusta korisnika takvog servisa privlači kvaliteta, cijena mu je sekundarna. Dapače, sa veseljem će platiti tržišnu cijenu, pa čak i veću, u slučaju da se osjeća da je usluga koju dobija kvalitetna. Taj korisnik zna da ga dugoročno manje košta jednom platiti punu cijenu za nešto dobro, nego pet puta kupovati loš proizvod. Osim toga život mu je nekako prekratak da bi ona kava koju popije jednom dnevno ili sportska masaža na koju ode jednom mjesečno, bila loša. A opet u isto vrijeme, ne voli biti rob navike nego voli otkrivati nove stvari svaki dan. 

Do sad sam onako u glavi razradio dvije ideje kako riješiti ovaj problem, ali svaka ideja ima koji nedostatak za koji nisam siguran da li se može ili ne može riješiti.

Koncept 1:

Ovo je bazirano na činjenici da ljudi jednom kad nađu osobu kojoj vjeruju, uglavnom slušaju njezine preporuke. Osim toga, na sličan način će pratiti kolumnu nekog novinara jer su im se njegove preporuke pokazale dobre. Idući put, kada taj novinar napiše recenziju nekog restorana, više ne moraju razmišljati puno, nego uzimaju to kao gotovu stvar. Npr., imate u NYC nekoliko poznatih kritičara restorana i jednom kad skužite koji vam odgovara, sve što radite je jednostavno pratite njegovu kolumnu i kada planirate večeru prije koncerta, idete na lokaciju njegove nedavne recenzije.

Sličnih primjera ima dosta, a jedan su npr "music recommendation" aplikacije u Spotify koje se baziraju na ljudski uređivanom sadržaju.

Dakle, ideja bi bila napraviti app koji sadrži preporuke koje su ručno uređivane od strane stručnjaka u određenim područjima. Aplikacija bi izlistala lokacije koje bi sadržavale ime i prezime čovjeka koji je tu lokaciju preporučio, te njegovu ocjenu i recenziju. Korisnici bi mogli pratiti jednog ili više kritičara i prema tom odabiru bi im se i filtirala lista.

Koncept 2:

Dakle, pretpostavka je da bi neki inteligentni software iz naših online profila mogao naučiti skoro sve o nama i uspješno nas klasificirati u određene grupe ljudi. Npr., Foursquare podaci za tip lokacija i kupovnu moć, Last.fm i Spotify za glazbeni ukus, te Facebook social graf i activity feed za tip ljudi s kojima se volimo družiti.

App bi sadržavao listu lokacija ili npr. koncerata za svaki grad koji odgovaraju mojem ukusu. Sve što bih ja napravio je ulogirao se sa nekoliko svojih accounta i dao mu malo vremena da napravi data mining.

U slučaju da npr. dođem u Ljubljanu na konferenciju i imam malo slobodnog vremena, app bi pronašao ljude koji slušaju sličnu glazbu i idu na sličan tip lokacija i preporučio bi mi mjesto za ručak ili koncert na kraju dana.

Problem je da je količina podataka koji bi taj servis trebao prikupiti i onda analizirati bila prilično velika, odnosno da bi infrastruktura koja bi omogućila dovoljnu kvalitetu preporuka u nekom kratkom vremenu bila jako skupa. Ako bi se išlo na pojednostavljivanje, nisam siguran da li bi rezultat bio dobar. 

Nisam se ja toga prvi sjetio. Sreo sam nekoliko startupa do sada koji rješavaju ovaj problem. Obično imaju dva pristupa. 

Jedni se baziraju na preporukama prijatelja, odnosno kad želite pronaći dobro mjesto za doručak u Dubrovniku pitate svoj krug prijatelja za preporuku i oni vam daju preporuke. Ono što je problem je da je naš network dosta mali i da vjerovatno nećemo imati stručnjaka za svaku vertikalu u svakom gradu na svijetu.

Druga varijanta je servis koji koristi lokalne ljude za preporuke i aplikacija vam prema tome izlista sadržaj. Bazirano je dakle na lokacijama, a ne turistima koji uglavnom idu na tzv. tourist trap lokacije. Ako bi me taj app mogao dobro "matchati" sa određenim lokalnim ljudima, onda bi to moglo biti ok, ali pitanje je kako, osim toga, problem je kako motivirati lokalne ljude da unose sadržaju u takav servis.

Foursquare hack

U međuvremenu da si riješim ovaj problem sam nazovimo to tako “hackirao” Foursquare. Forusqaure naime uzima check-inove vaših prijatelja i tome daje veću težinu, iako i dalje ima previše tog mainstream šuma koji nekako "izjednačava" kvalitetu preporuka i na kraju dobijete nešto vrlo slično Yelpu, gdje više nije moguće pronaći ništa zanimljivo, nego samo stvari koje se dopadaju velikom broju ljudi. Tako da sam ja u svoju mrežu dodao ljude za koje mislim da imaju dobar ukus za hranu, a sve ostale sam izbacio sa liste, te ga koristim isključivo za otkrivanje novih restorana. Stvar radi prilično dobro.

Eto, sad znate da ako vas nisam dodao za frenda na Foursquare-u to nije ništa osobno, razlog je jednostavan, neznam kakvu hranu volite :).

Nego da čujem sad vas. Mislite li vi slično? Ja vjerujem da market za ovakvu aplikaciju postoji, ali još uvijek ne mogu smisliti dovoljno jednostavan i skalabilan koncept za koji bih vjerovao da će biti uspješan.


Uspjeh vaše društvene mreže ovisi isključivo o vama, a ne o tehnologiji!

Viktor Marohnic

Ovo je tema koja je vjerovatno već milijun puta prožvakana i većini jasna, no neke stvari ponekad treba ponoviti. Pogotovo za one koji tek planiraju pokrenuti community ilil ga već održavaju, ali nisu u tome uspješni pa ih zanima kako da poprave stvari.

Seth Godin - Tribes, cover art by Mirko Ilic. 

Seth Godin - Tribes, cover art by Mirko Ilic. 

Seth Godin - Tribes

Ova knjiga je jedna od najboljih na temu pokretanja communitya, a naslovna slika jako lijepo dočarava o čemu se tu zapravo radi. Za vašu informaciju, čisto da znate, nacrtao ju je naš Mirko Ilić. Divio sam se toj slici dugo godina ne znajući taj podatak, da bi u jednoj od posjeta Mirkovom studiju vidio knjigu na polici i komentirao, sliku i knjigu, kao odličnu, na što me je Mirko morao prosvijetliti da je to njegov uradak. Seljak bio, seljak ostao :), dođeš čovjeku u kuću, a neznaš ni zadaću napraviti...

Nego da se vratimo na temu, ovo je moje iskustvo sa društvenim mrežama, poduprto podacima.

Prvi projekt na kojem sam radio je bila Ptičica koja je dugo vremena bila najpopularniji community u Hrvatskoj, a nakon toga Trosjed koji je rastao strahovitom brzinom, ali je na kraju ipak poklekao pred moćnijim Facebookom, pa smo se nakon ta dva pokušaja odlučili odmetnuti globalno i pokrenuli prvu verziju ShoutEm-a čija je misija bila “Create your own Microblogging community”, te u jednom trenutku na tome vrtili preko 70.000 društvenih mreža. Danas u najnovijoj, mobilnoj verziji ShoutEm-a i dalje imamo vrlo aktivne community-je, neke čak i sa par stotina tisuća članova. Dodatno za sve to vrijeme smo održavali i svoju internu društvenu mrežu za zaposlenike, naravno na ShoutEm platformi, a nedavno smo društvo iz Pet Minuta odvojili na Google+. 

Sa svim tim iskustvima iza sebe mogu tvrditi sa 100%tnom sigurnošću da aktivan community nema apsolutno nikakve veze sa platformom na kojoj se vrti i dodavanje neke nove magične mogućnosti (featurea) vam sigurno neće pomoći. Sjetite se samo prve verzije Twittera, 140 znakova, nema slika, nema videa, nema retweetowa, replyeva, sajt hrpu vremena nije radio itd, ali community nije prestajao rasti. Uspjeh tog najjednostavnijeg alata je utjecao na sve ostale, Facebook je iskopirao funkcionalnost, a Yammer je bio klon Twittera za interne kompanijske društvene mreže.

U slučaju ShoutEm-a i njegovih 70K mreža, sve ankete i istraživanja su pokazala da su dva ključa za aktivan community. Dobar community manager i kvalitetan sadržaj.

Što se tiče sadržaja, često se kod nas kad s govori o našoj internoj mreži, vodi diskusija oko kvalitete sadržaja koji se shera i kako loš sadržaj odbija dio ljudi od svakodnevnog korištenja naše interne mreže. Kreiranje grupa i podmreža su najčešći prijedlozi kao rješenje tog problema. U to ja baš nisam siguran, nekako mi se čini da ne želiš dijeliti mrežu od 50 članova na podmreže i ionako mali community, gdje dnevne postove možeš nabrojati na prste.

Društvena mreža u wc-u našeg Osječkog ureda u nastajanju

Društvena mreža u wc-u našeg Osječkog ureda u nastajanju

U isto vrijeme, naš Osječki ured je pokrenuo svoj vlastiti community na zidu WC-a. Nema notifikacija, nema aplikacije niti weba, samo papir i olovka i stvar radi, opet zahvaljujući plemenskom vođi iliti community manageru. 

Dakle koji je zaključak?

Pogledajte u sebe, vi ste jedini razlog što vaš community nije aktivan ili onakav kakav bi htjeli, i samo u vama je problem. Vi kao vlasnik mreže, pokretač zajednice postavljate ton i način komunikacije, služite kao primjer i moderirate content i korisnike, onako kako vi mislite da treba. To je što se tiče sadržaja, a ista je stvar što se tiče aktivnosti korisnika. Ne postoji feature koji će vam pomoći oko toga, kreiranje aktivnog communitya na žalost traži hrpu posla. Kad smo pokrenuli Ptičicu, ja i cijela moja rodbina, sherala je svoje fotke tamo gore, nalazili smo se sa članovima u Varaždinu, Osijeku, Rijeci, po cijeloj Hrvatskoj, printali majice i dijelili ekipi, odlazili na njihova druženja, roštilje i slično. Išli smo u foto klubove i dogovarali da se radovi tečajaca objavljuju na Ptičici i od prvog dana smo imali community managera na plaći. Sajt se od svoje prve verzije nije razvijao puno, ostao je skoro isti kao kad je launchan, a usprkos tome, na njemu se još godinama održavala vrlo aktivna zajednica.

Dakle, ono što smo napravili je da smo postavili “ton” te mreže. U samom startu smo odredili kakve fotke će se gore sherati na način da smo sherali svoje amaterske fotke, a ne neke profesionalne uratke. I takve su se fotke nalazile na Ptičici uvijek, amaterske i početničke. Osim toga, svakog novog člana smo dočekali sa komentarima i ako je imao dobre fotke i naslovnicom, htjeli smo biti sigurni da se odmah osjeća kao cijenjeni član te zajednice i da postane aktivan. Nismo ga sigurno pustili da shera fotke i ignorirali.

I tako se to radi, ako želite imati aktivni community onda na tome radite, komunicirajte sa svima, odite do tih ljudi i ohrabrujte ih da sheraju stvari koje su im na pameti i pobrinite se da se osjećaju prihvaćeno. Nemojte trošiti vrijeme na magičan novi komad software-a koji će riješiti vaše probleme jer neće.

 

P.S. Znam da tamo vani postoji hrpa community managera. Volio bih čuti u komentarima kakva su vaša iskustva sa internim mrežama za tvrtke. Hvala.


How do you measure success of your app?

Viktor Marohnic

Blog_banner_3.png

I've been struggling over the last couple of weeks trying to define a good measure that would help to show if a project was successful or not. As you know, I'm a founder of FiveMinutes and ShoutEm and both companies are almost exclusively working on projects related to mobile apps. It is important for us to have an exact measure that will give us an answer to this question.

You can't manage what you don't measure.

So the old saying goes. Of course there are exceptions to this but I tend to think that most things are measurable. In the past couple of years I've started to measure many things at ShoutEm and while there is always tons of room for improvement, we get so much back in return in terms of product quality, employee motivation and being proactive in improving key metrics, that the numbers work and, most importantly, they are focused on the right things.

Why is measuring so important, even when it looks like there is no single thing to measure or that some things are too complex to be easily reduced to one simple number? 

Have you ever argued about something? Usually people do not agree because they have different opinions. For example, one of our employees will say that our mobile app project wasn't successful because it wasn’t downloaded much. Another will say that it was a very successful app because it works very fast, its design was revolutionary, but the users failed to understand it, etc. You will never end that argument because both are right and wrong at the same time.

There are no Gods! 

I really want to build a culture where people’s opinions are completely irrelevant. Every single person thinks that their thinking is right. Every assumption should be tested and proven using data. There are no Gods, except me :). I admit, it is not easy: I also struggle with ending an argument when not everyone accepts what I have said. However, I can see the benefits of encouraging people to come up with new ideas and to experiment. I'm all for it. But in the end, each and every one of those ideas has to be tested and valued somehow.

So let's get back to project development in our type of business. Do you think that if we had an exact measure that we all agreed on before we started a project, it would help? I know for sure it would. When in doubt, just check that number on the screen. Does it say 3/10 or 9/10? There is no mistaking whether it is successful or not, but more importantly we know exactly what we need to do to fix it.

So what is a good measure of an app’s success?

This is what I came up with:

  1. Client targets [0-10]: where 0 is 0% and 10 is 100% of target achieved. Targets usually are revenue, downloads and user engagement.

  2. Average app store rating [1-5]

  3. Client team’s satisfaction with the project [1-5]: Average rating from members of the client’s team with overall satisfaction of the product delivered, collaboration, timing…

  4. FiveMinutes team’s satisfaction with the project: [1-5]: Average rating from internal members of the client’s team. Satisfaction with the results, work load, collaboration with the client…

    With those numbers, I use a formula to calculate a single number. It weights the average app store rating and user engagement a little bit more and client satisfaction and team satisfaction a little bit less. This is because I think end user opinion is the most important and that the client will be happier if there are good results rather than we just did what was asked for. The team might suffer from time to time, while that is not great, for the company it is more important to deliver the highest quality projects continually over time.

So here it is:

App Quality = (Client Targets + App Rating + Client Satisfaction + Team Satisfaction) / 4

Anything below 4 would be considered unsatisfactory and would need improvement. Additionally, the formula can be modified if the project is very different to a typical project.

How do you measure the success of your projects? Let me know in the comments.


Zašto ne prodajemo oglase?

Viktor Marohnic

Download-WhatsApp-Messenger-for-Symbian-2-11-236-407711-2.jpg

Do nedavne akvizicije, o WhatsApp-u, ništa drugo nisam znao, osim da imaju milijune korisnika, ali čitajući malo o svemu tome, jedan tekst mi je najviše ostao u pamćenju. Why we don't sell ads napisao je Jan Koum, founder WhatsApp u svom blog postu.

Savršeno je to rezoniralo s mojim višegodišnjim stavom. Ja jednostavno mrzim oglase, ne volim ih vidjeti, čitati, a pogotovo ih ne volim klikati. Do sad sam u životu kliknuo na točno šest oglasa. Od toga su tri bila greškom, dva su bila targetirana pa sam kliknuo jer me zanimalo, a jedan sam kliknuo jer je zli Viktor u meni prevladao, te sam htio konkurenciji potrošiti nešto novaca :). Možda ćete misliti da se šalim, ali ne, pamtim dobro taj broj i davno sam sam sebi rekao da nikad ne smije preći deset, ili...

Ok, a zašto tako ne volim oglase?

  • Kao prvo volim sam donositi odluke o tome što ću i kada kupiti. Volim sam napraviti research, više vjerujem preporukama prijatelja itd, itd.. Ne volim nikakve neobjektivne utjecaje tijekom tog procesa.
  • Loši oglasi nagrđuju dobar sadržaj. Naši prvi projekti su se monetizirali od oglašavanja i još uvijek se sjećam tih patnji kad smo na home pageu prekrasno dizajniranog sajta morali negdje uglaviti prostor za divovski banner. Kod dizajniranja još to i izgleda nekako, jer dizajner koristi neki lijepi placeholder za oglas, no međutim kad se tamo zarolaju random Google oglasi, sačuvaj me bože. No nisu samo sajtovi tu u problemima, jeste li nedavno kupili Wired ili nešto slično. Više od pola časopisa su nerelevantni oglasi, flyeri ispadaju na sve strane, a ja još platih za novine. Ccc.
  • Economy of free, nikad mi to nije sjelo. Ja mislim da svaki rad ima svoju cijenu i da ako vaš prozivod ili usluga išta vrijedi ljudima, onda ne bi trebao biti problem platiti. To je najbolji test za vas i vaš prizvod. Economy of free, koja je svoj procvat dobila zahvaljujući Internetu donjela nam je dosta dobroga, ali nam je istovremeno prouzročila i dosta štete. Kvalitetni novinari nemaju gdje pisati, dosta dobrih novina propada ili se okreće žutilu, najviše zbog toga što su ljudi u zadnjih 20 godina naučili dobijati stvari free i sad ih je naravno nemoguće dobiti da plate za ono što konzumiraju. No, stvari se polako oporavljaju, sve je više ljudi spremno platiti usluge na internetu, čak i više od toga, npr na slijepo doniraju novac za projekte koji im se sviđaju na raznim crowdfunding sajtovima.
  • Firme koju daju free svoje usluge uglavnom nisu fer konkurencija. Uzmite npr. Google i njihovu besplatnu navigaciju. Preko noći su uništili hrpu firmi koje su radile odlične aplikacije za navigaciju, jer su svoju uslugu ponudili free, a razvoj i održavanje financiraju prodajom oglasa na drugim servisima. Nekako razmišljam da ako je moguće imati zakon protiv monopola, da bi se mogao imati i zakon koji zabranjuje free usluge, jer uništavaju tržište. Dosta za sada o Google-u. Bliži sam vjerovanju da su upravo oni, istinski zla tvrtka, nego onom suprotnom, ali nemam pravih dokaza, pa je lako moguće da se varam :).

Sva sreća, oko nekih od ovih točaka su se stvari dosta promijenile. Sa pojavom društvenih mreža lakše dolazimo do preporuka od strane svojih prijatelja, pa bullshit brandovi ne preživljavaju dugo. Marketing budgeti dijelom se preusmjeravaju u pravljenje boljih proizvoda, jer je danas to jedini način za pridobiti kupce. Ljudi su sve osvješteniji i znaju da je za kvalitetu potrebna investicija i da taj strtup koji svoj proizvod nudi besplatno ima i puno veće šanse da propadne, te zbog toga odabiru onaj za koji misle da ostvaruje dovoljan, ali ne prevelik profit.

"Nitko se ne budi ujutro jedva čekajući da vidi još oglasa", kaže Jan Koum, a ja kažem: "Word". 

Zakon je to da je nakon svih priča o Economy of free i sličnim stvarima, servis koji nikad nije niti ima u planu monetizaciju od oglašavanja, završio sa jednom od najvećih akvizicija u povijesti interneta. Nadam se da je ovo samo početak i da će se taj Economy of free jednog dana konačno marginalizirati ili barem izgubiti na značaju.

Što se nas tiče tako sam sretan da nismo otišli nikad u smjeru gdje bi nam primarni izvor zarade bilo oglašavanje i da nismo nikad dali naš proizvod besplatno. A još sam više sretan što se i svijet ili barem dovoljno veliki dio njega, lagano kreće u tom smjeru i podržava nas, plaćajući za naš rad.

Mislim da pokretači startupa trebaju biti motivirani prvenstveno ciljem da nekome donesu neku vrijednost i da mu za njegov uloženi novac donesu što veći povrat. Na taj način su svi zadovoljni. Free je bullshit.

Kad smo pokretali ShoutEm V1 svi su nam govorili da trebamo imati free plan, a dodatno je u to vrijeme business model Facebooka ili Twittera bio opće prihvaćen. Ono u stilu, ajde da prvo nakrcamo usere, pa ćemo nekako već zaraditi novce. Super je to ako imaš Andreesen Horowitz ili Union Square Ventures iza sebe, da trpaju hrpu novaca u tvoj startup dokle god treba, ali mi smo vrlo brzo shvatili da za nas to ne igra, okrenuli model, te doživjeli prosvjetljenje. Plaćena usluga jednostavno isfiltrira sve one cjepidlake koji bi htjeli sve za džabe, pa lijepo nemaš posla sa takvima. Ostanu ti samo useri koji uredno plaćaju, ponašaju se manje-više pristojno i cijene tvoj rad.

 


Razvoj softvera bez bugova, Quality Assurance da ili ne?

Viktor Marohnic

Ako ste ikadA radili ili naručivali projekte od različitih programerskih timova onda ste vjerovatno primjetili i razlike u kvaliteti isporučenog projekta. Ponekad ste vjerovatno bili i frustrirani činjenicom da vam developer isporuči nešto što ima očite greške već kod prve upotrebe i to ne samo funkcionalne greške, nego se program jednostavno sruši prilikom korištenja u vama najnormalnijem scenariju. Pitate se kako je moguće da netko isporuči takav komad softwarea ili koda i ne ostane bez posla.
Ovo gore navedeno je nešto s čime se svi u softwerskoj industriji susreću svakodnevno i pokušavaju riješiti na razne načine. Od uvođenja Quality Assurance (QA) timova, do raznih metodologija razvoja projekata, pisanja automatiziranih testova, raznih programskih jezika koji navodno smanjuju greške kod pisanja koda itd, itd. Sve je to u redu, ali čak i nakon što smo sve to napravili opet smo završili sa očitim greškama u produkciji.
Ono čime se ja često volim hvaliti, je da sam u svoje vrijeme dok sam programirao, te radio razne aplikacije, isporučivao projekte bez grešaka. Moj je kod, jednom kad je bio isporučen, klijentu radio točno to što je bilo zadano i nije se rušio. Naravno, to je malo idealizirano, bilo je tu i tamo propusta, ali sigurno mogu tvrditi da je moj kod u često slučajeva radio prilično pouzdano. Ono što je mene uvijek frustriralo je zašto je to tako teško postići i unutar većih timova kada je veći broj developera uključen. Dakle, probali smo kao što rekoh sve živo i neživo, a jedna od stvari na koje smo najviše bili ponosni je bio naš Quality Assurance tim koji je osiguravao da sve ono što izađe ispod developerskih prstića prođe detaljno testiranje prije nego se isporuči klijentu.


No međutim, nedavno smo se u ShoutEm-u odlučili smo za prilično radikalan zaokret.
 

Prije nego objasnim što smo napravili, ući ću malo u psihologiju developera. Dakle vrlo često mi developeri patimo od slijedećih sindroma:

  • Ne zanima nas domena za koju se radi software. Developer je geek, zanimaju ga programski jezici, razvojni alati, gadgeti, a kad si fokusiran na takve stvari, teško se izvući iz tog konteksta i sagledati stvari iz perspektive korisnika koji samo želi kupiti deterđent ili svinjski but kroz vašu aplikaciju. 
  • Trošiti vrijeme na testiranje softwarea smatramo ne produktivnim. Umjesto da testiramo radije uživamo pisajući još koda. Puno bolje utrošeno vrijeme nego prolaziti po stoti put kroz isti use case i ispravljati greške.
  • Svjesno isporučujemo kod za koji znamo da sadrži moguće greške. Kao prvo, ta mala promjena u kodu sigurno nije mogla ništa bitno skršiti, ipak mi znamo što radimo, godine iskustva su tu. Kao drugo, postoji QA koji će provjeriti sve iza nas, isporučiti ćemo kod koji smo napisali i čekati da nam se klijent ili QA tim javi kroz koji dan i prijavi greške.

E sad, kako je moguće da sam ja dok sam se bavio samo programiranjem i to mi je bio primarni posao, ipak isporučivao kod koji nije sadržavao očite greške? Što je to što me tjeralo da svaki put kad promijenim i jednu liniju koda, testiram deset mogućih use caseova sve dok nisam siguran da stvar radi? Što me je tjeralo da nakon odrađenih osam sati ostanem još osam sati za stolom i testiram i ispravljam greške iza sebe, sve dok stvar ne radi kako treba? Kako je moguće da ja, koji nisam bio najbolji developer među kolegama, na kraju ipak isporučim za klasu kvalitetniju aplikaciju?

Odgovor je. Bilo me je strah osramotiti se pred klijentom, odnosno zbog tog direktnog kontakta sa klijentom sam imao jako dobru motivaciju za isporučivanje koda bez grešaka.

Uvijek mi je bilo iznimno neugodno kad bi mi klijent prijavio bug ili nedaj bože preda mnom pokrenuo aplikaciju i ona bi se srušila. Osjećao bih se u tom trenutku kao da se srozava moj ugled u klijentovim očima. Da bih izbjegao takav događaj radio sam puno više, ostajao puno duže u uredu i testirao, testirao i testirao kod iza sebe, sve dok nisam mogao mirno otići kući i opustiti se. Direktan kontakt sa klijentom mi je stvarao neki višak odgovornosti i to me tjeralo da budem puno detaljniji u testiranju svog koda. I tako sam došao na ideje kako stvoriti taj višak odgovornosti i kod našeg development tima.
Vjerujem da je za isporuku koda bez bugova najvažnija prava motivacija, a sve ostalo su tehnikalije. Procesi, razvojni alati, kod standardi itd, itd, to sve dolazi samo od sebe ako postoji volja.


I tako smo mi ukinuli Quality Assurance tim.


Nismo mi jedini, saznali smo to nakon malo Googleanja. Dapače, postoje tvrtke koje nemaju QA timove i isporučuju odličan software.
 

Koja je poanta? Zašto bi netko izbacio QA iz procesa?
 

Dakle, prije ovoga, oni koji se trenutno sramote sa bugovima i greškama koje izađu u produkciju u ShoutEm timu su bili manageri poput mene, ljudi u prodaji, a najviše od svega ljudi u supportu. Developeri su na neki način bili odsječeni od te prve linije obrane.
Također znajući da postoji QA, developer ima manje motivacije da testira kod iza sebe malo detaljnije, oslanjajući se na QA tim da pronađe i prijavi sve bugove. Ne moram ni govoriti koliko to usporava cijeli razvojni proces. U trenutku kad developer “završi” sa svojim projektom i preda ga QA-u, on kreće raditi nešto novo. Za dan, dva ili tri stižu bugovi i on prekida trenutni task, te se vraća na stari… I tako u krug.
U slučaju gdje nema QA, developer je puno direktnije odgovoran za sve što izađe u produkciju i samim time “strah od sramote” pred klijentima i kolegama je puno veći, a time je i motivacija da se posao napravi kako treba, puno veća.
Bilo bi pretjerano reći da Quality Assurance proizvodi više štete nego koristi, ali nije ni daleko od istine. Nije kod nas baš sve tako crno-bijelo, u našem trenutnom eksperimentu mi i dalje imamo testni tim, ali on se prevenstveno bavi istraživačkim testiranjem otkrivajući teže uočljive probleme i bugove nastale regresijom, a u svakodnevnom development procesu se pokušavamo ponašati kao da QA ne postoji.
Trenutno je proces takav da je development tim sam odgovoran za testiranje koda koji produciraju. Nakon što su provjerili sve, rade i deploy na live server, te dodatno, velik napor ulažemo u automatiziranje testova i Continuous Integration pokušavajući manualni rad kako developera, tako i testera na samom testiranju, što više usmjeriti na kreativnost, a što manje na repetitivnost. Osim toga, jedno vrijeme su svi developeri imali obavezu provesti jedan dan svaka tri tjedna na supportu. Tu su se iz prve ruke susreli sa frustracijama nekih od naših korisnika i uvidjeli koliko još imamo prostora za poboljšanja.
Kao što rekoh nismo jedini koji imaju ovakav pristup. Dapače, postoje još neke tehnike gdje se tzv “stup sramote” još više naglašava, dodjeljuju se bedževi raznih boja ovisno o tome koju razinu štete je deploy napravio. Npr., žuti bedž je za neki user story koji nije toliko bitan, narančasti za bug koji je skršio jedan od češće korištenih featurea ili crveni za bug koji je srušio cijelu aplikaciju. Itd..
Mi za sad još nismo uveli tako nešto. Tim je dovoljno mali i zna se tko je napravio nered i to je za sada dovoljno. Sve ovo gore smo uveli nekako na brzinu, ali prvi rezultati mi se jako sviđaju, te mislim da imamo još puno prostora za poboljšanja.

 

Eto, to je to od mene na ovu temu. Nadam se da će nekome biti zanimljivo naše iskustvo. Volio bih čuti kakva su vaša iskustva, kako se vi borite protiv bugova u produkciji i za što mislite da je najučinkovitije.

 


No more plastic iPhone 5, a missed opportunity.

Viktor Marohnic

iPhone-10.jpeg

There is a rumor that iPhone 6 will come in two sizes, one with bigger screen, but more importantly the rumor says that Apple will discontinue plastic iPhone 5C. C stays for clueless says Fred Wilson. Honestly for me iPhone 5c was one of the biggest disappointments of 2013. I was hoping that Apple will go more aggressively after Android market, but with only $100 cheaper iPhone that still costs $549 which cannot really be considered affordable phone for the mass audience.

I sort of understand that Apple wants keep iPhone's position as expensive but highly desirable product, yet not sure how they plan to keep advantage over competition that is getting really close in terms of quality and features. As in is a typical innovators dilemma problem, you can keep adding features, coming up with better glass and metals, but for how long?  At some point no one will need all that stuff some future iPhone will have and most of the Android phones will be more than a good enough for most of the people. Ask yourself, would you buy an iPhone 10 that looks like this one on the picture and pay $200-300 more than for a perfectly good Android phone that does the job just as well?

Even though I'm still a huge Apple fan and I give them all the credits for inventing a smartphone that was actually something we wanted and enjoy using everyday, number of innovations from perfectly done touch screen to simple and intuitive interface, in this case I believe think they are making a big mistake not to offer much cheaper phone.

Android is currently holding 80% of the global smartphone market and with time they are getting a much serious threat to Apple. The fact is that with cheap iPhone Apple could easily take a huge piece of market overnight. They could even afford to loose money on iPhone and go after iTunes revenue from app sales, in app purchases, subscriptions etc, like Amazon does with Kindle. Amazon obviously came to a conclusion that for them is much more profitable to acquire a user at any cost and make money in a long term from books sales, than to make money on a Kindle device sale.

To conclude, we are only six years into the smartphone market and there is no sign of growth slowing down. I believe that the one who will own bigger consumer base will win at the end. And right now, despites the fact that Apple still have superior product, Android has a better chance to win the race in the end. What do you think?


Code.org

Viktor Marohnic

fpcoverphoto (1).jpeg

Prvi put sam čuo za Code.org prije možda pola godine ili godinu. Za CodeAcademy sam čuo i prije čak se malo igrao s tim. S obzirom da pratim tehnologiju i uglavnom odmah isprobam sve nove stvari kao i većina nas geekova navikao sam da stvari koje su meni normalne i koje koristim svaki dan ljudi oko mene počnu usvajati godinu, dvije ili više kasnije. To je normalni ciklus, ali svejedno sam kao i svi vi ponekad nestrpljiv u čekanju da šira publika stvari koje su se pokazale dobre ne usvaja malo brže. Pogotovo se to odnosi na školstvo i fakultete u Hrvatskoj.

Dok sam studirao (95-00) neka moja subjektivna procjena je da je FER bio oko 10 godina u zaostatku sa tehnologijama i trendovima. Neznam kakvo je sad stanje, ali ne bih se čudio da je to i dalje negdje u rangu 5-10 godina. U osnovnim školama i srednjim školama je stanje još gore.

code.org_ (1).png

E sad da se vratimo nazad na code.org. Dakle to je dakle neprofitabilna udruga kojoj su glavni donatori poznati internet poduzetnici poput Billa Gatesa, Marka Zuckerberga, Jack Dorseya i sličnih. Ideja je približiti ljudima danas najtraženiji zanat i nekako ublažiti enigmu da je programiranje nešto jako teško i rezervirano samo za super pametne geekove. Ako ste ikad programirali, onda vjerovatno znate da to nije tako teško i da se može uz malo rada naučiti kao i bilo koja druga stvar u životu.

No ono što je meni fascinantno oko svega toga je da samo nekoliko mjeseci nakon što sam prvi put čuo za Code.org moja kćer Nika došla kući iz škole i rekla mi da ga koriste na redovnoj nastavi. Ne u nekom specijalnom programu, ne za neku posebnu grupu djece, ne u nekoj posebnoj školi nego u sasvim prosječnoj javnoj školi u Brooklynu.

Screen Shot 2014-02-15 at 10.50.52 AM.png

Jedan dan smo se malo igrali s tim rješavali zajedno neke zadatake, pa sam se malo dublje sreo s tim. Code.org koristi grafički editor u kojem djeca mogu lakše vizualizirati programske elemente poput for i while petlji, if blokova, upoznati se s pojmom varijabli, funkcija itd. U pozadini je to zapravo Javascript te učenik može ako želi pogledati kako zapravo izgleda kod koji se izvršava. Sve je to sasvim trivijalno i ništa specijalno i ja sam u sedmom razredu osnovne programirao na Orlu u Basicu, ali ono što je razlika je da je to bio izborni predmet za nas pet iz cijele škole, a ne obavezni dio nastave za sve učenike.

Kao što rekoh fascinantno mi je kojom brzinom se u američkim školama usvajaju nove tehnologije i kako se škole prilagođavaju trenutnom stanju društva. Ne samo u informatici nego i u svemu ostalome. Dok kod nas, kao u srednjem vijeku djeca ne smiju znati što je to masturbacija, ovdje su to već davno prebolili, pa tako djeca danas uredno slave kineske nove godine, sve židovske praznike, uči ih se da je biti zaljubljen u osobu istog spola nije bolest i da ljude treba prihvatiti sa svim njihovim vrlinama ili manama, pa je to tako i kad se dođe do informatike. Nika (12god) programira na code.org iako joj programiranje i matematika nije nešto posebno draga. Dok Jakov (8) na nastavi već sad radi vježbe u «Scratchu», a kod kuće zajedno programiramo Lego EV3 robota, ako sve bude teklo po zadanom planu do petog razreda ćemo već zajedno raditi iPhone igrice ;). Flappy Bird II uskoro stiže.

Ravnatelj škole u Iowi je vjerovatno pametniji od našeg prosječnog ministra

Nivo na kojem ovdje djeca u američkim javnim školama u prvom ili drugom razredu razmišljaju o računalima i programiranju je u prosjeku negdje na nivou studenata na fakultetima u Hrvatskoj. I kad to gledam i usporedim sa stvarima s kojima se bavi naš ministar obrazovanja imam osjećaj da je ravnatelj prosječne škole tamo negdje u Iowi u sred prerije intiligentnija osoba od većine naših ministara i da razumije bolje što je zapravo njegov posao. 
Činjenica je da će većina današnjih poslova izumrijeti uskoro i da će hrpu stvari obavljati računala i roboti, a ljudi koji će znati upravljati računalima će biti traženi, ako ne i jedina korisna vrsta ljudi, tko će tu djecu to naučiti ako ne naše škole.

"Program or be programmed" rekao je Douglas Rushkhoff jos 2010. Amerikanci su to shvatili, a mi? No, nema razloga za očajavajanje, odlična je stvar da je sve više toga dostupno online i uskoro škole i fakulteti neće igrati tako važnu ulogu, bar ne u ovom svom trenutnom obliku.
Ovo su resursi koje ja koristim za svoje klince:
•    Khan Academy
•    Codeacademy.com
•    Code.org
•    Lego Mindstorms

A ovdje je Jakovov prvi Lego Mindstorms uradak. Isprogramirao je program, downloadao ga na robota i pustio ga da prati određeni put po sobi. Za prvu verziju i više nego dovoljno :)


How could Apple mobile payments change the apps landscape

Viktor Marohnic

Few weeks ago rumors about Apple going deeper into Mobile Payment space broke up. I haven't seen that much of a coverage as I would expect considering that this might be the biggest thing they did in last year or two.

This how your future wallet might look like. Image by Cult of Mac.

This how your future wallet might look like. Image by Cult of Mac.

iTunes currently has 400 million accounts with credit cards attached which makes it the biggest credit card database in the world. One thing after reading about Apple moving into mobile payments is how this could open up huge number of new opportunities for mobile app developers and Small Business apps. I think biggest opportunity is in the small business market. That market was historically hard to crack for any industry and that is true for mobile app developers as well.

Business listings in Square Wallet app

There are two types of apps targeting SMB's:

  1. Apps that are trying to create a network of SMB's and their customers
  2. Branded apps built custom for a individual small business

Some examples of apps in the first group are Square Wallet and American Express Rewards. In both of those apps customers are getting points by paying with Square or Amex. They can use points in the stores and get rewards. Benefits of that approach is that those apps can drive additional foot traffic to your store but there are also two major drawbacks on the SMB side: 

  • SMB's cannot give points for something else than payment. For example Facebook share or for brining in new customer
  • SMB's also do not like the fact that they are listed in a single apps with all other competitors and additionally that their customers that sign up for loyalty are getting offers from nearby businesses

 

 

 

Insert "Pay with app" icon somewhere.

Insert "Pay with app" icon somewhere.

Second group covers apps that are build for a restaurant or a barber shop and are currently used to engage with customers, push content like blog posts, videos, event schedules and other basic business information to their consumers. All that is great but imagine how much more value and engagement those apps would enable customers to pay with their phones. Here is where I see biggest opportunity.

It is not known how exactly Apple will play this. Is this going to be one payment app linked with Passbook, iBeacon and iTunes credit cards or maybe Apple plans to release this as an SDK to developers and let them implement payment for physical goods in their apps. All of the sudden this kind of app could become much more powerful and engaging.

 

 

 

Let's assume that Apple will provide payment SDK for third party developers

This scenario would be possible.

  1. You walk into the restaurant and check-in with into their own branded app.
  2. Waiter gets a message that you are in and you want to use the app for payment.
  3. When you are done with your meal, you just walk out of the restaurant and receive a push notification that your credit card was charged.
  4. Additionally you get some loyalty points for your purchase that you can use next time you get in for a lunch.

No cash, no credit cards. You just walk in and you are done. And the same goes for your favorite barber shop, spa or local store. Something like what Uber does, but no need to enter credit card details, you just download the app and you are all set up.

That is pretty cool and powerful. It takes SMB apps to whole another level and we could see our favorite businesses having apps that we are going to use much more than so far.

What do you think?

But the biggest question remains. What exactly will Apple do in the mobile payments arena? What do you think? Would love to hear your thoughts in the comments.


T-Mobile USA, telekom s mudima

Viktor Marohnic

Prije nego krenem na temu želio bih javno objaviti svoj osobni izazov, te se dovesti u situaciju u kojoj više nema odustajanja. Ovo je cilj. Planiram pisati dva posta tjedno, jedan na hrvatskom jedan na engleskom. Hrvatski ću objaviti svaki ponedjeljak, a engleski u četvrtak te tako do kraja godine. I to je to. Sad ćemo da vidimo sad da li sam čovjek od riječi ili sam nitko i ništa :).

No hajde da se mi vratimo na temu iz naslova. Neznam da li pratite što radi T-Mobile US ili ne, ali uglavnom meni je to totalno dobro. Naime do nedavno je T-Mobile u US bio sprdačina od operatera kojeg se njemački vlasnik htio pošto poto riješiti, a nakon što im je propao merger sa AT&Tom gdje su kao odštetu dobili 4 milijarde dolara, novi CEO je odlučio to sve potrošiti na način da okrene telekom industriju naglavačke i ni manje ni više nego uništi AT&T i Verizon. Ako mu uspije, a izgleda da hoće, biti će to moj novi heroj odmah nakon Steve Jobsa koji je telekome natjerao uza zid, oduzeo im kontrolu nad time kakvi se telefoni proizvode, po kojoj se cijeni prodaju, te kontrolu predao proizvođačima. Rezultat je ono što imamo danas, nemilosrdnu konkurenciju u kojoj se proizvođači na nož natječu oko toga tko će napraviti bolji mobitel. Kao i uvijek kad se konkurencija zaoštri, krajnji korisnici profitiraju.

rtx176qr.jpg

Eh sad ako John Leger, TMobile USA CEO, uspije u svom naumu, uskoro ćemo vidjeti drastičan pad cijena telekom usluga, nepostojanje ugovora, data roaming troškove uključene u osnovnu cijenu i još puno toga lijepoga.

Naime TMobile USA već neko vrijeme nudi neograničeni worldwide roaming i najbolju LTE mrežu u USA po najnižim cijenama, a od nedavno svima koji žele preći kod njih i otkup ugovora kod ATT, Verizona i ostalih.

Ako vam to ne govori dovoljno koliko je “lud” (ili zapravo genijalan) novi TMobile CEO onda evo još par nedavnih događaja po kojima je postao još poznatiji.

Za vrijeme CES-a je htio ući na AT&Tev party, pa su ga redari izbacili, dao im je šansu da ipak promisle o svojim postupcima rekavši da će mu to izbacivanje donesti toliko PR-a da nije siguran da im je to baš najpametnije. Svejedno su ga izbacili, a sutra je završio po svim medijima. http://venturebeat.com/2014/01/06/t-mobile-ceo-crashes-atts-ces-party-gets-booted-by-security/ 

Poznat je po svojim nastupima gdje se služi kočijaškim jezikom i provocira. Ovdje je jedan primjer.

A njihov SuperBowl video mi je također prva liga. "Ove godine otkupljujemo vaše ugovore, možda ćemo nagodinu napraviti spot sa preplaćenim zvijezdama."

Eto toliko o John Legery za danas. To je samo jedan primjer kako "luđaci" mijenjaju svijet na bolje. Kad smo pokrenuli svoju firmu prije sedam godina moj šef, a i svi ostali su mi govorili da sam lud. Kad smo u Hrvatskoj pokrenuli startup koji cilja globalno tržište u trenutku dok još nitko nije znao što uopće znaći ta riječ "startup" svi su mi govorili da sam lud.

Hrvatskoj kronično nedostaje takvih "odlučnih luđaka", tako da razmislite što je najluđe što možete napraviti danas i onda to napravite. A najvažnije od svega. Nikad ne odustajte!

 

Toliko od mene za danas. Čitamo se ponovo već za koji dan. Svi ste pozvani na javnu raspravu u komentarima, čekam vas dolje, ne sramite se ;).


Zašto je baš Pekarnica Vjesnik vaš idealni klijent?

Viktor Marohnic

Pekarnica Vjesnik u najboljim danima. Poslovanje s njima bi trebao biti san svakog ozbiljnog poduzetnika.

Pekarnica Vjesnik u najboljim danima. Poslovanje s njima bi trebao biti san svakog ozbiljnog poduzetnika.

Ove godine gostujem kao predavač na Weekend Media Festivalu. Savršeno mi se to poklopilo jer sam baš ovih dana inspiriran svojom teorijom da mi je draži svaki deal koji napravimo s klijentom tipa Pekarnice Vjesnik nego ugovor sa bilo kojim velikim klijentom i da možda idući put kad na kontakt formu dođe polupismeni upit za izradu sajta za čevabdžinicu ili mobilnu aplikaciju za tvornicu wc školjki, shvatimo to kao priliku, a ne kao lošu šalu.

Za razliku od većine ljudi kad dođe takav upit, umjesto da se zgražam ja sam nabrijan i gledam to kao priliku za napraviti skalabilni proizvod i veliku firmu. Puno sam uzbuđeniji oko toga nego odlaska na sastanak u Fortune 500 kompaniju. Zašto? E pa to je tema predavanja. 

Pričati ću o:

  • uspješnim startupima i ispravno postavljenom poslovnom modelu kao ključu njihovog uspjeha,
  • zašto je danas bolja prilika nego ikad za pokrenuti svoju firmu,
  • o tome da je tržište za softwerske proizvode danas puno veće i da trebamo znati da su danas čak i pekare, frizeraji ili čistačice potencijalni korisnici softwarea, koji im riješava neki problem i da će taj software netko prije ili kasnije napisati i da treba biti baš netko od nas,
  • kako će prvo rješavanjem problema malih tvrtki na kraju i velike Fortune pokucati na vaša vrata,
  • te malo o tome kako pokrenuti startup i ne umrijeti prije nego što uspije.

Osim toga Weekend Media Festival je super događanje sa hrpom kvalitetnih ljudi, a u sklopu ovogodišnjeg se dodjeljuje i SoMo nagrada za najbolje Social i Mobile projekte iz regije. Ako imate nešto zanimljivo preporučam da se javite jer ovo je jedna od najboljih prilika za staviti svoj uradak pred oči publike koja to zna razumijeti i  cijeniti.

Ovim putem hvala Borji iz Plana B i Nikoli iz Gingerneta na pozivu i prilici.

Vidimo se u Petak 20.9 u 16:45 u dvorani Produženi vikend. 

 


Startupu jedini mentor treba biti njegov korisnik

Viktor Marohnic

Ovih dana obilazim tako svoje drugove poduzetnike i komentiramo sve i svašta. Ispada da sve nas povremeno kontaktiraju mlade snage i pitaju za savjet, a manje više se svi slažemo da je teško dati dobar savjet jer uglavnom ne poznajemo dovoljno dobro tu specifičnu domenu.

Ja sam osobno prošao kroz nekoliko inkubatora i programa, te bio mentoriran od hrpe iskusnih ljudi, ali uvijek sam imao osjećaj da mi to nije koristilo ni blizu koliko razgovor s kupcima.

image.jpg

 Kad vam treba savjet, pitajte svog korisnika, a ne mentora!

Niste sigurni da li je vaš proizvod dobar ili da li treba nešto mijenjati?  Prosurfajte malo po svojim kontaktima nazovite 10-20 ili 50 brojeva svojih potencijalnih korisnika i biti će te puno pametniji. Obiđite sve farme krava u regiji i znati će te točno kako vaš software za farmere treba izgledati. (Svaka sličnost s Farmeronom je namjerna)

Zanima vas kako je najbolje prodavati software i po kojoj cijeni? Krenite prodavati, prodajte 5 ili 10 komada i znat će te da li je preskupo, prejeftino ili trebate sve skupa baciti u smeće, pa početi ponovo.

Zanima vas kako marketirati vaš proizvod? Gle čuda, to opet najbolje zna vaš korisnik. Pitajte ih što čitaju, kako dobijaju informacije, čije im je mišljenje bitno i eto ga to je vaš merketinški kanal.

 

Što se mene tiče ja sam za vas potpuna budala i ne slušajte me.

Vrijedi za mene, a i za većinu vaših "mentora". Vrlo je vjerovatno da nemam apsolutno nikakvu potrebu za softwareom koji vi proizvodite. Možda zato što sam muško ili ne vozim auto ili sam oženjen ili mi djeca već idu na fakultet pa me ne zanimaju reviewovi dječjih vrtića. Bilo kakav savjet koji ja vam mogu dati je najvjerovatnije kriv. Držite se dalje od mene. No na sreću postoje osobe koje vam mogu dati odličan savjet.

 

Za najbolje poduzetnike niste nikad ni čuli

Vidio sam ovaj uzorak jako puno puta. Hrpa uspješnih poduzetnika se pojavljuje od nigdje, nitko ne zna za njih. Ne idu po startup konferencijama, ne dolaze iz inkubatora, ne drže predavanja, oni  jure brzinom zvuka od korisnika do korisnika, sjede kod kuće i rade na svom proizvodu i onda opet jure od korisnika do korisnika. Tako se postaje uspješan. Networking po konferencijama je ok, ali to je potpuno sporedno.

Tako da za početak, prestanite hodati po startup pitchevima sa tim svojim prekokrasnim powerpointom, sjedite kod kuće i isprogramirajte to čudo, pa izađite van i nađite prvog korisnika. 

 

Sve o filozofiji "customer developmenta" sam naučio od Steve Blanka preko interneta.

Sve o filozofiji "customer developmenta" sam naučio od Steve Blanka preko interneta.